Tri noge stolice sreće bile bi svetopisamske nadopunjujuće vrline: vjera, nada i dobrotvornost. Zašto? Vjerojatno zato što su sve usmjerene na Isusa Krista! I također zato što »radost koju osjećamo gotovo i nema veze s okolnostima naših života, [no ima sa] svime na što se u svojim životima usredotočimo«.(1) Kada je Isus Krist u fokusu našeg života, osjećamo sreću i radost što god se dogodilo!
Svijet ove tri vrline vidi kao puke snove, neopipljive i neutjecajne. Gospodin ih vidi kao sigurne, osposobljavajuće i moćne. Zasigurno ne postoji ništa krhko, prolazno ili kratkotrajno kod njih.
-
Svetopisamska vjera nije besciljno, klimavo pouzdanje da bi sve moglo biti dobro ovoga puta. Umjesto toga, to je vjera u Gospodina Isusa Krista (2) – mirno jamstvo da će njegova milost biti dovoljna svaki puta ako plovimo s njime, bez obzira na opasna mora kojima bismo mogli ploviti.
-
Slično tomu, evanđeoska nada nije svjetovna nada koja je usmjerena na nesigurne željene budućnosti. Ona nije vrsta očajničke želje kojoj pribjegavamo kada je naš omiljeni sportski tim izgubio svoju posljednju utakmicu i može osvojiti prvenstvo samo ako njihov izravni protivnik izgubi svoju narednu! Ne, evanđeoska nada jest »nad[a] u Kristu« (3) i usmjerena je na primljena vječna obećanja i na sigurnost njihove buduće stvarnosti kroz Isusa Krista. Time nas evanđeoska nada poziva na stalno, namjerno i efikasno djelovanje. Ne radi se o tome da prekrižimo prste kada više nikakva radnja s naše strane ne može utjecati na željeni rezultat, već se radi o tome da prekrižimo ruke u molitvi te zasučemo svoje rukave i djelujemo. Nada u Kristu čini da su ljudi »sigurni[] i postojani[], uvijek obilujući dobrim djelima«. (4)
-
Na kraju, dobrotvornost nije apstraktno svojstvo za iskusiti kozmičko prihvaćanje za ikoga, već je ona »ljubav« (5), i to »čista Kristova ljubav«, (6) onakva ljubav kakvu on ima za sve. Ona je preobražavajući dar koji primamo kada nam je naša »nutrina… puna dobrotvornosti prema svim ljudima«, (7) za razliku od čovjeka koji je rekao: »O, volim ja čovječanstvo! Ljudi su ti s kojima imam problema…«
Stoga što su ove vrline sve usmjerene na Krista i orijentirane na djelovanje, one dodaju moć u naš život. Ljubav je krunska među te tri i vidljivi znak našega učeništva. (8) No sve tri obvezuju nas Spasitelju, a posljedično nas povezuju i kao njegove učenike. Naposljetku, to je ona vrsta veze kakva je namijenjena za vjeroispovijest da bude. (9) I ove su vrline međusobno povezane poput sjemena, cvjeta i ploda iste biljke, predstavljajući razne stadije rasta i moći za blagoslivljanje.
S druge strane, protivnik bi htio da sjedimo na njegovoj stolici bijede, podržanoj nogama sumnje, očaja i prezira. (10) Sumnja zasjenjuje svjetlo, očaj pomračuje horizonte, a prezir donosi izoliranost i usamljenost.
Dok navigamo uznemirujućim vremenima svijeta, pažljivo birajmo stolicu na kojoj ćemo sjediti. Današnja nesigurnost mogla bi biti Gospodinov način pozivanja nas da se spustimo na svoja koljena pred njim, primjenjujemo svoju vjeru u njega, dopustimo mu da osvijetli našu nadu te ga tražimo u našim osobnim ostvarenjima dok primamo dar dobrotvornosti za sve. Tada, kako postajemo više puni povjerenja, manje hiroviti, više skloni djelovati, ljubazniji, strpljiviji, samilosniji, manje osuđujući i puni razumijevanja, zasigurno ćemo znati kako izgleda biti sretan.
1. Russell M. Nelson, Radost i duhovni opstanak, listopad 2016.
8. »Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici« (Ivan 13:35)
9. Od latinske riječi religare - povezati, svezati Bogu i jedne drugima.
10. Russell M. Nelson, »A more excellent hope«, siječanj 1995.