Prije određenog broja godina naš je sin, koji je u tom trenutku imao četiri godine, bio sudjelovao u teškoj nesreći na cesti daleko od kuće. Nakon otprilike tjedan dana u bolnici uspjeli su ga prebaciti 320 kilometara do naše mjesne bolnice. Kada smo stigli kući, ispod naših smo vrata pronašli poruku brižne i obazrive poslužiteljske sestre s detaljima o tome tko će pokupiti naše četvero djece iz škole, tko će kuhati obroke i tko će nam prati rublje. Tijekom narednih je pet tjedana naš sin ostao u bolnici, a moja je supruga rodila našega najmlađeg sina. Sa sinom u jednom krilu bolnice, suprugom i novom bebom u drugom krilu, četvoro djece o kojima se brinuti te poslom na puno radno vrijeme za ugraditi u raspored, ne bismo se mogli snaći bez značajne pomoći koju su nam pružili članovi našeg odjela. Koliko smo zahvalni bili na njihovom nesebičnom posluživanju. Znamo da se uobičajeno pitanje: ‘Možemo li učiniti išta da bismo pomogli?’ iskreno postavlja, no ova je predivna, obazriva sestra išla dodatnu milju, očekujući naše potrebe i poslužujući sukladno njima.
U Luki 4:18 Spasitelj čita Izaijino proroštvo o Spasiteljevom osobnom dolasku i njegovom poslanju ovdje na Zemlji. Ono glasi:
»Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene« (vidi Izaija 61:1).
U našem današnjem društvu postoje mnogi koji su slomljena srca zbog raspada obiteljskih odnosa ili drugih izazova. Mnogo je onih koji su zarobljeni zbog ovisnosti, depresije ili obeshrabrenja. Mnogo je onih koji su slijepi, posebice na mironosne istine evanđelja Isusa Krista. I mnogi su ranjeni razočaranjima života.
U 3 Nefiju 18:32 čitamo: »Ipak, nemojte ga tjerati iz sinagoga svojih, ni s bogoštovnih mjesta svojih, jer ćete takvima nastaviti posluživati; jer ne znate hoće li se oni vratiti i pokajati, i doći k meni s cjelovitom namjerom srca, i ja ću ih iscijeliti; a vi ćete biti sredstvo koje im donosi spasenje.«
Možete li zamisliti uzbudljiviji blagoslov, raditi u suradništvu sa Spasiteljem na iscjeljenju nevolja onih oko nas i biti oruđe u njihovom spasenju?
Prije nekog sam vremena otišao posjetiti svojeg sina koji je studirao u Rexburgu u Idahu. On, njegova supruga i ja otišli smo na večeru u restoran u kojem ljudi stoje u redu dok ih se poslužuje. Bilo je puno studenata ushićenih zbog stjecanja diplome i kraja semestra. Primijetio sam jednu djevojku koja je sama došla, djelujući ponešto usamljeno i shrvano bukom i aktivnošću oko sebe. Osjetio sam se potaknutim pozvati je da sjedne s nama. Kada je uzela svoju hranu, prošla je pokraj nas i sama sjela za stol. U tom sam trenutku pomislio: »Uf, pomislit će da sam čudan ako je pozovem da sjedne s nama«, pa sam propustio taj poticaj. Sjećam se da sam se sljedećega jutra probudio oko 2.30 misleći: »Što ako joj je doista bila potrebna naša pomoć i prijateljstvo?« Izašao sam iz kreveta i kleknuo na koljena te se pomolio da joj netko drugi može pomoći tamo gdje sam ja podbacio. Također sam odlučio pokušati da više nikada ne propustim takvu vrstu poticaja ili prilike za uzdignuti drugu osobu.
Pozivam svakoga od nas da posegnemo prema drugima u svakoj prilici, uzdignemo, osnažimo i poslužujemo s ljubavlju. Čineći to, ispunjavamo sveti savez koji smo sklopili prilikom krštenja da ćemo stajati kao njegovi svjedoci, biti njegove ruke u iscjeljenju onih u potrebi.