Obiteljska povijest: priča sestre Vukorepe

28. LISTOPADA 2015

HRVATSKA - Rođena sam u Americi, moja majka je Amerikanka, a otac je Hrvat. Svoje je rane godine proveo na otoku Zlarinu u blizini Šibenika prije nego se preselio u Sjedinjene Države kao mlada odrasla osoba. Uvijek sam znala svoje porijeklo dok sam odrastala, no nikada nisam zamišljala kakvo bi završno značenje to imalo za mene kao članicu Crkve.

Majčina strana obitelji obiluje mormonskom pionirskom poviješću i slovenskim precima. S radošću je započela rad na obiteljskoj povijesti prije mnogo godina i otada je popunila većinu svojeg rodoslovlja, sve do 1400-ih godina. Stoga sam ja uvijek mislila da za mene nije ostalo mnogo domaće zadaće. Zatim je, prije dvanaest godina, preminuo moj djed iz Hrvatske, a tri godine kasnije preminula je i njegova supruga iz Srbije.  Shvatila sam da ne znam kako napraviti njihovu obiteljsku povijest.  No, nekako sam u svom srcu znala da ću imati mogućnost za to jednoga dana. Nisam više razmišljala o baki i djedu sve do početka 2014. godine kada sam primila poziv služiti u Jadranskoj misiji sjever. Znala sam točno kakva je ta misija, gdje se nalazi i što ću raditi ondje – rad za spasenje duša živućih i mojih pokojnih predaka!

Sada sam misionarka u Hrvatskoj i prije nekoliko sam mjeseci, naposljetku, dobila mogućnost otići u matični ured u Zagrebu i naručiti izvatke iz matice vjenčanih, rođenih i umrlih za moje bake i djedove, što nikako ne bih mogla dobiti bez pomoći mjesnog stručnjaka za rodoslovlje. U tim sam zapisima pronašla prabake i pradjedove – dvoje je rođeno u Tešici, u Srbiji, a dvoje u Šibeniku, u Hrvatskoj. Rođeni su davno i nisam mogla o njima pronaći fizički zapis, pa pretražila sam elektroničke mikrofilmske zapise na stranici familysearch.org. Vrlo sam malo poznavala tu internetsku stranicu, i tek pomoću datuma ili dva koje sam znala počela sam istraživati svoga pradjeda iz Hrvatske u nasumičnoj seriji zapisa iz Šibenika. Nisam imala pojma što činim, a sumnjala sam i da ću išta pronaći. Tada sam, potpuno neočekivano, naišla na njegovo ime. Bilo je čudesno da sam ga uopće pronašla. Otada sam pronašla više od pedeset svojih predaka. U svoje sam slobodno vrijeme pregledavala zapise na hrvatskom, talijanskom i latinskom pretražujući ih, dešifrirajući svećeničke zapise i tražeći njihova sela na zemljovidima. Uskoro ću otići u Srbiju i ondje pronaći svoje pretke. Zapravo je to poput detektivskog rada i vrlo je zabavno. 

Obiteljska povijest je važna u Crkvi. Smrt nije kraj – njihovi duhovi žive u svijetu duhova dok čekaju uskrsnuće, učeći o Kristovom evanđelju i podučavajući druge zauzvrat. Međutim, i njima su, kao i nama, potrebne uredbe kao što su krštenje i primanje dara Duha Svetoga kako bi imali vječni život s našim Nebeskim Ocem. Ako naši preminuli preci nisu primili te uredbe dok su bili živi, tada je potrebno da živa osoba učini te uredbe za njih. Svrha rada na rodoslovlju je priprema naših predaka za primanje zastupničkih uredbi u Božjim hramovima. Svi moji hrvatski i srpski preci trebaju te uredbe, a ja imam mnoštvo njihovih imena koje mogu uskoro odnijeti u hram. Malahija je prorokovao da će u posljednje dane srca djece biti vraćena očevima.  Zbog »duha Ilije« mi, ljudi posljednjih dana, želimo pronaći svoje pretke i dati im mogućnost spasenja, ako to odaberu. Ja sam osjetila taj duh! Osjećam ljubav prema svojim precima te radost i ushićenje kada činim djelo obiteljske povijesti. Znam da će me Duh Sveti nastaviti voditi da ih pronađem i molim se da će prihvatiti evanđelje i uredbe. Znam da će Božje otkupljujuće djelo nastaviti rasti ovdje u Jadranskoj misiji sjever i blagoslovljena sam što mogu biti njegovim dijelom.