Apostol Pavao proveo je više od tri godine među svecima u Efezu. Tijekom tog su vremena Efežani doživjeli čudesa, iscjeljenja i čudesne događaje. Kao što je Pavao posvjedočio, »riječ [se] Gospodnja« među njima »silno… širi[la]… i pokaziva[la] svoju snagu«. (1)
No njegova su propovijedanja i očitovanja moći Božje uzrokovala toliko komešanje među nevjernicima da je Pavao bio prisiljen napustiti Efez. Išao je od mjesta do mjesta propovijedajući, no prije negoli se vratio u Jeruzalem osjetio je potrebu da još jednom poduči i uputi svoje prijatelje. U nemogućnosti da se vrati u Efez, poslao je po tamošnje starješine crkve. Podsjetio ih je da je proveo cijelo svoje vrijeme u Efezu podučavajući ono što je bilo »korisno« – obraćenj[e] k Bogu po vjeri u… Gospodina Isusa Krista« (2) – a zatim ih je upozorio: »Pazite na se i na cijelo stado… Znadem da će poslije moga odlaska provaliti među vas okrutni vuci koji neće štedjeti stada.« (3) Nadalje je nadodao da će »okrutni[m] vuci[ma]« oruđe biti »naučava[nje] opak[og] nauk[a]« koje će koristiti »da odvuku učenike za sobom«. (4)
Po povratku u Jeruzalem bio je uhapšen i odveden u Rim. Dok je bio zaposlen propovijedanjem istinitog evanđelja, čak i kao zatvorenik u Rimu, znajući da će mu život uskoro okončati, Pavao je osjetio hitnost da piše članovima Crkve u Efezu.
Kada je osobno bio tamo, Pavlovo je prvo djelo bilo da »na njih položi ruke [i] siđe na njih Duh Sveti.« (5)
Sada kada zapisuje svoje konačne riječi poduke svojim voljenim prijateljima i sudrugovima službenicima u Efezu, Pavao započinje pohvaljujući ih za »[njihovu] vjeru u Gospodinu Isusu«. (6) Nadalje je priznao da su, iako su ranije bili »mrtvi zbog svojih prekršaja i grijeha« te su bili »od naravi djeca srdžbe«, sada bili »s Kristom oživ[ljeni]«. (7)
Pavao uspoređuje neprijateljstvo koje su članovi Crkve u Efezu iskusili jedni prema drugima prije pokajanja, primjenjivanja vjere i primanja Duha Svetoga s time da su sada bili »sugrađani svetih i ukućani Božji… u Duhu.« (8)
Nadalje je izrazio unutarnju želju svojega srca kada im je rekao: »Zato sagibam svoja koljena pred Ocem… neka vam dadne… da u ljubavi uvriježeni i utemeljeni budete sposobni… upoznati ljubav Kristovu… da budete ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga.« (9)
Kako bi pomogao svetcima da budu ispunjeni puninom koja dolazi od Boga koju je upravo spomenuo, Pavao tada detaljno navodi popis ponašanja koja će osigurati da ovi dobri muškarci i žene »ne žalost[]e Duha Svetoga Božjega«. (10)
On im kaže: »Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva, srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće! Mjesto toga budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!« (11)
Iako svjestan njihove dobrote kako je očitovana njihovim pokajanjem, imajući vjere i bijavši dostojni očitovanja Duha Svetoga, Pavao je upozorio svoje prijatelje na potencijalno destruktivnu moć riječi, jednako one koju izgovaraju okrutni vuci izvan stada, kao i zla govora onih unutar stada.
Ranije je u svojem životu Savao koristio riječi kako bi uništio vjernike. Sada, nakon što je prihvatio Gospodina, Pavao želi da način na koji govori bude dokaz da je promijenjen te obilježje toga da je istinski vjernik. Čini se kako Pavao ukazuje na to da primanje uredbi i posjedovanje Duha Svetoga nije dovoljno, jer je obilježje istinskih vjernika ta da »bud[u] jedan prema drugom prijazni«.