6. SIJEČNJA 2016
Mirko je rođen u Sloveniji u ožujku 1992. godine. Njegova je majka odmah smještena u dom zbog zdravstvenih problema, a Mirko je smješten kod udomiteljske obitelji, koja ga je htjela posvojiti. Kako bi to mogli učiniti, morali su dobiti odobrenje od Mirkovog otuđenog oca, koji je živio u Hrvatskoj.
Nakon primitka ovog zahtjeva, g. Peći otišao je u Sloveniju i uzeo Mirka od jedine obitelji koju je poznavao i vratio se u Osijek, u Hrvatsku. Mirko se preselio na nepoznato područje s ocem, kojeg nije poznavao, gdje se govorilo drugačijim jezikom i gdje je bio sam po cijele dane, dok je njegov otac bio na poslu. Budući da da g. Peći nije isplanirao odgovarajuću brigu o Mirku, dok je prekovremeno radio svaki dan, socijalna je služba odvela Mirka iz njegova doma i smjestila ga u sirotište u obližnjem selu.
U tom državnom sirotištu ima 17 odvojenih domova s oko 6-7 djece u svakom domu. Djeca u dobi od rođenja do 14 godina smještena su s unajmljenom majkom i pomoćnikom koji su ih hranili, oblačili i marljivo radili s njima kako bi stvorili obiteljsko ozračje za djecu koja su ondje smještena zbog zanemarivanja, zlostavljanja i/ili napuštanja.
Mirko je silno volio svoju dodijeljenu »majku« i čak kad je napunio 14 godina i morao se preseliti u drugačiji obiteljski dom u Osijeku kako bi pohađao srednju školu, nastavio je vraćati se u selo kad god je mogao, osobito tijekom uskrsnih i božićnih praznika, kako bi proveo vrijeme sa svojom »obitelji«.
Kad je Mirko imao 20 godina, sjedio je na klupi u parku u Osijeku, u Hrvatskoj, gdje su mu prišla dva misionara Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana i član ogranka Osijek. Mirko je rekao misionarima da je ateist ili agnostik. Ipak, nastavio je s misionarskim lekcijama i nakon tri tjedna, odlučio je krstiti se u srpnju 2012. godine.
Kad smo ga upoznali u svibnju 2013., upitao sam ga što ga je potaknulo na krštenje nakon samo tri tjedna.
Rekao je: »Prvi put u životu imam nadu i vjeru da moj život može postati bolji.«
U to je vrijeme živio s ocem, koji nije imao nimalo poštovanja prema onome što je Mirko radio, a još manje prema Crkvi. Mirkov je život bio, najblaže rečeno, vrlo izazovan.
Unatoč tim okolnostima, Mirko je vozio vrlo stari bicikl, bez brzina, iz svog sela kako bi pohađao crkvu, institut tijekom tjedna i naše večernje aktivnosti petkom. Trebalo mu je najmanje jedan sat u jednom smjeru, ako je vrijeme bilo dobro. No u strašnim kišnim nevremenima i hladnom snijegu, trebalo mu je puno duže. Imao je vjere slijediti svoje krsne saveze – da Gospodin očekuje da pohađamo crkvu, čak i kada nije prikladno.
Ostao je vjeran i prihvatio poziv služiti u misiji Calgary, Kanada. Imali smo sreće da mu zajednički, uz pomoć drugih, pomognemo u pripremi za ovaj veliki trenutak u njegovom životu. Dobivamo njegova pisma svakog tjedna i zahvalni smo za njegov neprestani rast, napredak i želju za služenjem Gospodinu.