Nakon srednje škole, započeo sam vrlo ambicioznu dvogodišnju pripremu za ulazak na francusko sveučilište Grandes Ecoles. Na kraju te dvije godine intenzivnih priprema studenti polažu kvalifikacijske prijamne ispite u nadi da će biti primljeni na najprestižnije fakultete. Kao i svaki student na mojoj godini, marljivo sam radio. Studenti su doslovno učili po cijele dane i do kasno svake noći. Brzo sam shvatio da bi neradna nedjelja tijekom dvije godine, matematički gledano, izazvala ozbiljnu štetu: Propustio bih punih četrnaest tjedana učenja u odnosu na moje kolege. Kad je moj otac vidio moju unutarnju borbu između razuma i vjere, rekao mi je na Jethrov način: »Matthieu, tvoje razmišljanje je pogrešno. Ne bi trebao raditi nedjeljom.« U srcu sam se isprva pobunio protiv ovog savjeta. Na kraju krajeva, moj otac ne zna kako je to. Ali, kad se oluja smirila, odlučio sam poslušati njegov savjet. Nikad nisam požalio zbog toga. »Ne obavlja[jući] [svoje] poslove«[i] na šabat bilo je od neprocjenjivog značaja. Ne samo da sam ponedjeljkom ujutro dolazio svjež kad je izgledalo da su svi moji kolege bili iscrpljeni od neprekidnog učenja vikendom, nego su te godine bile ključne za moje duhovno napredovanje. Sve što sam doživio zahvaljujući udubljivanju u Sveta pisma nedjeljom izuzetno je produbilo moje duhovne korijene u narednim godinama.
Na kraju te dvije intenzivne godine položio sam planirane ispite i premda nisam bio među najboljim studentima, postigao sam dovoljno bodova da budem primljen na jedan od fakulteta o kojima sam sanjao, ali nikad nisam mislio da bih mogao upisati, jedan od najboljih. To je ojačalo moje svjedočanstvo da »Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube«[ii]. Zahvaljujući tom iskustvu naučio sam da je šabat prijeko potreban izvor za osvježenje duše kojem moji kolege nisu imali pristup. Poput Izraelaca koji su se hranili manom u pustinji i nisu je prikupljali na šabat, spoznao sam da mi je povjerenje u Boga da ne radim nedjeljom bila prednost, a ne nedostatak. Jer tom zapovijedi on priprema put.
Izaija je dobro znao da šabat može biti milina, a ne teret: »Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen; častiš li ga odustajuć od puta, bavljenja poslom i pregovaranja – tad ćeš u Jahvi svoju milinu naći, i ja ću te provesti po zemaljskim visovima, dat ću ti da uživaš u baštini oca tvog Jakova, jer Jahvina su usta govorila.«[iii]
Šabat osigurana neusporediv predah od briga burnoga svijeta i odmor od života bombardiranog medijima. To je vrijeme kada treba usporiti i ući u svijet razmišljanja. Šabat je sveto vrijeme baš kao što je hram sveto mjesto. To je dan posvećen obitelji, zajedničkom radovanju, jačanju odnosa i bogoštovlju. To je dan za duhovni razvoj, dan za svjedočenje, dan za jačanje klecavih koljena. Dok se ne nastanimo u celestijalnom kraljevstvu, šabat može biti naša najbolja tjedna priprema za život kao celestijalna bića[iv]. Na kraju, šabat je osmišljen za čudesno blagovanje od sakramenta, pri čemu naši duhovi komuniciraju s Gospodinom, naši se savezi obnavljaju i naše duše iscjeljuju. Na šabat nalazimo Gospodina.
Zahvalan sam Gospodinu za šabat. Doista je milina.