Danas se mnogo govori o potrebi za cjeloživotnim učenicima – osobama koje žive po principu stalnog obrazovanja i intelektualnog razvoja kako bi se prilagodili svijetu brzih i konstantnih promjena. Tokom ovog »doba ubrzanja«,[1] kada sile kao što su tehnologija, globalizacija i gubitak biološke raznolikosti istovremeno brzo napreduju, cjeloživotno učenje više nije samo hobi – ono postaje potreba.
Ima mnogo motivacija za nastavak učenja. Danas su mnogi prinuđeni da održavaju svoje znanje aktualnim jer njihovo vremensko spasenje zavisi od toga. Drugi u obrazovanju uživaju kao u zanimanju nakon radnog vremena ili nakon penzionisanja. Neki učenju pristupaju s mješavinom ovih motivacija ili s nekim potpuno drugima. Bez obzira na razlog, ništa nije moćnije od tihog, skrivenog poticaja nečije vjere i osobnog vjerovanja.
Cjeloživotno učenje obuhvaća mnogo više nego što može da se nauči u učionici. Kao što je rekao drugi prorok Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana Brigham Young, cijeli ovaj život je »velika škola« neprekidnih prilika za učenje.[2] Učimo u svojim porodicama, zajednicama, crkvama i svugdje u međuvremenu. Kad je govorio o važnosti neprekidnog učenja, pokojni predsjednik Crkve Gordon B. Hinckley (1910. – 2008.) imao je na umu ogromnu širinu i beskrajnu dubinu obrazovanja. »Ne možete si priuštiti da stanete«, rekao je. »Ne smijete da mirujete u svom razvoju. Ima toliko toga da se nauči, a toliko malo vremena za učenje.«[3]
Mnoge vjere propovijedaju o važnosti sticanja znanja i razvoju inteligencije. Jedan istaknuti jevrejski rabin inteligenciju naziva »najvećim Božjim darom čovječanstvu«.[4] Sveta pisma svetaca posljednjih dana kažu da je »Božja slava razumnost«[5] i potiču svece posljednjih dana da uče »iz ponajboljih knjiga«.[6] A Kur’an podučava da »pravu bogobojazan« spoznaju samo oni koji »imaju znanje«.[7]
Zaista, za mnoge vjernike cjeloživotno učenje ima dostojanstveni status da bude jedan od najvećih Božjih prioriteta za čovječanstvo. Evo nekoliko razloga zašto:
Vjera pruža okvir koji pojedincu pomaže da se prilagodi promjenama
Biblija je prepuna priča o ljudima koji su naučili da se prilagode novim okolnostima. Adam i Eva su naučili da žive novi život izvan Edenskog vrta. Djeca Izraelova pod Mojsijevim vodstvom su naučila da se prilagode novom životu izvan Egipta. A zarobljeni Izraelci su naučili da žive izvan voljenog Jeruzalema 70 godina.
Neke od najtrajnijih životnih lekcija dolaze u vremenima neuspjeha i promjene dok preispitujemo način na koji sve radimo i posežemo dublje u svoje duše tražeći rješenja. U ovom kontekstu okvir vjere je sjajno svjetlo zbog njenog tvrdoglavog insistiranja na vječnoj nadi i višoj svrsi, kao i planu života. Imati svrhu veću od samog sebe mnogima pomaže da neuspjehu i promjeni pristupe s dodatnom staloženošću. Iako se ne slažu svi, za mnoge je ipak utješna stvarnost što Bog svemira ima kontrolu i svima nama želi najbolje.
Vjera potiče ljude da aktivno traže učenje
Književnica Dorothy Sayers kaže: »Jedini pravi kraj obrazovanja jednostavno je ovaj: podučiti ljude kako da uče sami za sebe.«[8] Drugoj književnici, Ellen Parr, često se pripisuje izreka: »Lijek za dosadu je radoznalost. Nema lijeka za radoznalost.«
Vjera potiče radoznalost i pitanja. Glagoli »pitati«, »tražiti« i »kucati« zajedno se u Bibliji javljaju više od 500 puta. Prema jednom rabinu, u jevrejskoj vjeri »vjerska je dužnost naučiti djecu da postavljaju pitanja«.[9] Protestantska reformacija nastala je kad je Martin Luther preispitivao katoličku dogmu. Pitanja Josepha Smitha Bogu dovela su do osnivanja Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana i tri nove knjige Svetih pisama. Vjerojatno najpoznatije je Kristovo učenje upućeno njegovim sljedbenicima: »Molite, i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se!«[10]
Ovo nije pasivni obrazac učenja već onaj koji ljude poziva da djelovanjem sami dođu do spoznaje.
Vjera naglašava poniznost prema onome što ne znamo
Jedna od najvećih opasnosti sticanja većeg znanja je iskušenje vjerovati da znamo sve. Pavao iz Novog zavjeta podučavao je da »tko umišlja da zna nešto, još ne zna kako treba znati«.[11] Godine 1969. mormonski vođa Hugh B. Brown rekao je to na drugi način, napominjući da čak i uz mnoge važne istine koje je Crkva objavila, »postoji nepojmljivo veći dio istine koji tek trebamo da otkrijemo«.[12]
Takvo otkriće prirodno se događa u zajednici, mjestu poznatom vjernicima. Ako slušamo kolektivni um i iskustva drugih muškaraca i žena, možemo da učimo brže. Pokojni Paul Kalanithi je napisao: »Ljudsko znanje nikad ne može da posjeduje samo jedna osoba. Ono raste iz odnosa koje stvaramo međusobno i sa svijetom, ali ipak nikada nije potpuno.«[13] Kako je Isus rekao: »Jedan je sijač, drugi je žetelac.«[14]
Vjera postavlja vječne leće na sticanje znanja
C. S. Lewis je napisao da »sve što nije vječno je zauvijek zastarjelo«.[15] U mormonskoj tradiciji Joseph Smith je rekao da jedino što pri smrti možemo da ponesemo sa sobom je znanje koje smo sačuvali u svom umu. »Koje god načelo inteligencije dostignemo u ovom životu, ono će ustati s nama« nakon smrti. Nadalje je rekao: »Ako netko stekne više znanja i inteligencije u ovom životu… imat će toliko više prednosti u svijetu koji će doći.«[16] Stoga je cjeloživotno učenje puno više od osiguravanja nečijeg vremenskog spasenja.
Ništa nije korisnije društvu od osoba koje postavljaju vječne leće na sticanje znanja.
Učenje nije aktivnost jedinstvena za ovaj život. Učenje Brighama Younga to razjašnjava: »Ne očekujemo da ćemo prekinuti učenje dok živimo na Zemlji; kad prođemo kroz veo, očekujemo da ćemo nastaviti da učimo.«[17]
U vrijeme kad je cjeloživotno učenje osnovna praksa, ništa nije korisnije društvu od osoba koje postavljaju vječne leće na sticanje znanja.
[1] Thomas L. Friedman, Thank You for Being Late: An Optimist’s Guide to Thriving in the Age of Accelerations.
[2] Brigham Young, u Journal of Discourses, 12:124
[3] Teachings of Gordon B. Hinckley, 298–299
[4] Rabin Lord Jonathan Sacks, http://rabbisacks.org/necessity-asking-questions-bo-5777/
[5] Nauk i savezi 93:36
[6] Nauk i savezi 88:118
[7] Qur’an, 35:28, izdanje Oxford World’s Classics
[8] Dorothy Sayers, The Lost Tools of Learning
[9] Rabin Lord Jonathan Sacks, http://rabbisacks.org/necessity-asking-questions-bo-5777/
[10] Matej 7:7
[11] 1 Korinćanima 8:2
[12] Hugh B. Brown, An Eternal Quest—Freedom of the Mind, Brigham Young University Speeches of the Year (13. maja 1969.), 12
[13] Paul Kalanithi, When Breath Becomes Air
[14] Ivan 4:37
[15] C. S. Lewis, The Four Loves
[16] Nauk i savezi 130:18–19
[17] DBY, 91