Kada sam bio dječak, bio sam uvjeren da moj tata ima najduže ruke na svijetu. Svaki put kad bi netko od nas dječaka šapnuo, cvilio, namignuo ili učinio bilo što drugo što je tata smatrao bezobraznim tijekom mise, bili smo naglo vraćeni natrag u poštovanje lakim udarcem u potiljak. Bez obzira gdje smo sjedili u našoj obiteljskoj skupini u crkvi, tata nas je mogao dosegnuti.
Znajući da ne možemo pobjeći tatinoj dugoj ruci, obično smo sjedili poput nevoljnih anđela tijekom službe, ali šutnja nas nije natjerala da zavolimo crkvu.
Godinama kasnije prisustvovao sam svojem prvom sakramentalnom sastanku svetaca posljednjih dana i bio sam šokiran razuzdanim ponašanjem većine djece. Da je moj tata bio tamo, istrošio bi ruku pokušavajući naučiti tu djecu poštovanju.
Desetak godina nakon svojega prvog posjeta sakramentalnom sastanku, ponovno sam sjedio u kapeli SPD-a, ali ovaj put sam bio član Crkve i otac koji se hrvao s vlastitom razuzdanom djecom.
»Mora postojati neki pozitivan način da podučimo svoju djecu poštovanju«, rekao sam svojoj ženi. »Ne želim da se užasavaju crkve poput mene.«
Od tada smo moja supruga i ja pronašli načine da pomognemo našoj četvorma djeci, svoj mlađoj od osam godina, da budu pobožna tijekom crkve. Oni nisu uvijek primjeri pobožnosti, ali većinu vremena su dovoljno pobožna i, što je još važnije, uče uživati na sakramentalnom sastanku.
Evo nečega što smo naučili dok smo »isprobavali i griješili« na svojem putu do pobožnosti na sakramentalnom sastanku. Ove ideje su djelovale za nas. Druge obitelji mogu imati različite, ali jednako učinkovite načine poticanja pobožnosti.
I sami budite pobožni
Važno je da roditelji podučavaju svoju djecu primjerom da je pobožnost na sakramentalnom sastanku važna. Ne možemo očekivati da se naša djeca pristojno ponašaju u crkvi kada se mi ne ponašamo pristojno.
Kada sam bio u biskupstvu, imao sam mnogo prilika gledati primjer koji su roditelji postavili svojoj djeci na sakramentalnom sastanku. Mnogi su bili pobožni, a i njihova su djeca uzvratila isto. No vidio bih nekoliko roditelja kako stoje u stražnjem dijelu kapele s malom djecom u svojim rukama, koristeći sastanak kao vrijeme za razgovor s prijateljima. Drugi su čitali, pisali ili nadoknađivali svoj san. Njihova su djeca obično bila jednako bez poštovanja.
Kao roditelji, dugujemo sebi i svojoj djeci da budemo aktivni sudionici sakramentalnog sastanka, a ne ravnodušni gledatelji. Moramo obratiti pozornost na ono što govornici govore. Kada dođemo kući, trebamo raspraviti o govorima na sakramentalnom sastanku i što smo naučili od njih.
Podučavajte svoju djecu
Nakon što smo poboljšali vlastito ponašanje na sakramentalnom sastanku, podučili smo svoju djecu točno kako očekujemo da se ona ponašaju u crkvi.
Naši prvi pokušaji sastojali su se od toga da ih odvedemo u predvorje kada se loše ponašaju, što je nužno kako bi drugi mogli uživati u sastanku. Ova metoda imala je mješovite rezultate. Naša bučna djeca nisu ometala duh sastanka, ali moja supruga i ja propustili smo mnogo toga što se događalo. Povrh toga, naša su djeca ubrzo odlučila da su sloboda i zabava u predvorju kapele puno poželjniji od sakramentalnog sastanka.
Nakon što smo se preispitali zašto nismo uspjeli, promijenili smo taktiku i vodili bitku o poštovanju na sakramentalnom sastanku kod kuće umjesto u crkvi. Na kućnoj obiteljskoj večeri i u drugim razdobljima tijekom tjedna, naša su djeca vježbala mirno sjedenje. Dok smo usmjeravali svoje lekcije na svrhu sakramentalnog sastanka, objasnili smo svojoj djeci zašto smo blagovali kruh i vodu. Razgovarali smo s njima o Kristovoj žrtvi i objasnili im da je sakramentalni sastanak vrijeme da razmišljaju o Isusu.
Nakon samo tjedan dana učinci su bili primjetni, a nakon tri ili četiri tjedna naša su starija djeca počela mirno sjediti veći dio sastanka.
Poduzmite nešto kada su bez poštovanja
Naravno, djeca su povremeno prešla u nepoštivanje, ali kad su to učinila, znali smo da moramo učiniti više od pukog izvođenja da se pridruže karnevalu u predvorju. Moj nam je otac jasno dao do znanja da nas želi u crkvi, a ne samo u njezinoj blizini. Nakon razmatranja tatinih metoda i slušanja govora o disciplini, moja supruga i ja shvatili smo da je iznošenje djece koja nemaju poštovanja sa sakramentalnog sastanka riješilo trenutni problem, no nije ih ohrabrilo da izbjegnu buduće nepoštovanje. Odlučili smo podučiti svoju djecu da je život na sakramentalnom sastanku mnogo ugodniji od života na rubu sakramentalnog sastanka.
Sljedeće je nedjelje moj dvogodišnji sin imao strašan izljev bijesa. Odmah sam ga izveo iz kapele, ali ovaj put nisam stao u predvorju. Pronašao sam praznu učionicu niz hodnik, sjeo na sklopivu stolicu i čvrsto ga držao u krilu.
U minuti se smirio i izmigoljio kako bi bio slobodan. Moja prva reakcija je bila da ga spustim, ali sam umjesto toga odlučio da ga zadržim u krilu. Žalio se, a ja sam mu objasnio da će ostati u mom krilu, nepokretan onoliko koliko ga mogu držati, sve dok ne odluči da je vrijeme da se pobožno vrati na sakramentalni sastanak.
Za svojega nemirnog dvogodišnjaka, takvo ograničenje bila je najgora moguća sudbina. Nakon deset minuta preklinjanja, vrpoljenja i plakanja, shvatio je da mislim ozbiljno i upitao me može li se vratiti na sakramentalni sastanak.
»Hoćeš li biti pobožan, sine?«, upitao sam.
Kimnuo je glavom.
»A ako nisi pobožan, što će se dogoditi?« Pokazao je na stolicu.
Vratili smo se na sastanak, gdje je ostao prilično tih. On i naše kćeri i dalje su imali svoje trenutke tijekom drugih nedjelja kada su morali biti odvedeni sa sakramentalnog sastanka, no nije im trebalo dugo da nauče kako im je draža sloboda na sakramentalnom sastanku nego ograničenje tatina krila u tihoj učionici niz hodnik.
Naravno, bolje je i lakše spriječiti nepoštovanje nego se nositi s tim u crkvi. Znajući da naša djeca neće moći slušati ili razumjeti sve govore na sakramentalnom sastanku, planirali smo alternativne tihe aktivnosti za njih kada bi počeli gubiti zanimanje.
Sva naša djeca, čak i najmlađa, uživaju čitati i gledati ilustrirane dječje priče iz Svetih pisama koje objavljuje Crkva. Također donosimo nešto bojica i praznih listova papira na koje mlađi mogu crtati kad se počnu previše vrpoljiti. I starijoj djeci je dopušteno crtati, ali potičemo ih da nacrtaju slike koje se odnose na govore koji se daju.
Također smo otkrili da igre, hrana, poslastice i igračke obično stvaraju više kaosa i nereda na sastanku nego što to sprječavaju.
Zapamtite, djeca su djeca
Ne očekujemo da naša djeca budu savršena u crkvi jer znamo da je u njihovoj dobi to ponekad iznad njihovih sposobnosti. No moja supruga i ja imamo cilj uživati u sakramentalnim sastancima. Kada se jedno od naše djece loše ponaša, mi se nosimo s njime ili njom što je brže moguće i bez emocija.
Također pomaže zadržati smisao za humor. Ako član naše obitelji preskoči stražnju stranu klupe ili se neprimjetno odgega do govornice, mi pokušavamo ostati mirni, smiriti njihovo ponašanje, izvesti ih van ako je potrebno i reći si da ćemo se jednog dana – možda – nasmijati tom incidentu.
Ako ste sami i vaša vas djeca brojčano nadjačavaju, i dalje možete zadržati pobožnost – uz malu pomoć. Kada sam bio pozvan u biskupstvo, moja je supruga bila ostavljena da se sama nosi s našom djecom. Nakon nekoliko nedjelja uvidjela je da je taj zadatak prevladao i da je iscrpljuje pa smo pitali jedan umirovljeni par u našem odjelu bi li sjedio kraj naše obitelji svake nedjelje kako bi izjednačili šanse. Svojevoljno su pristali i sada naša djeca vole sjediti uz svojega »djeda i baku«.
U našoj obitelji nastojimo se pobrinuti da crkva bude pozitivno iskustvo za nas i našu djecu. Uz malo vježbe i planiranja te s puno strpljenja, pomažemo našoj djeci naučiti cijeniti sakramentalni sastanak i činiti to s poštovanjem.