Živimo u teška vremena kako je prorekao apostol Pavao (vidi 2 Timoteju 3:1). Oni koji pokušavaju hodati tijesnom i uzanom stazom posvuda vide pozivajuće obilaznice. Možemo biti rastreseni, degradirani, malodušni ili depresivni. Kako možemo imati Duha Gospodnjega da usmjerava naše odluke i čuva nas na stazi.
U suvremenoj objavi Gospodin daje odgovor na ovu zapovijed:
»A da mogneš potpunije očuvati sebe neokaljanim od svijeta, pohađaj dom molitve i prinosi sakramente svoje u sveti dan moj;
Jer zaista, ovo je dan određen tebi da otpočineš od napora svojih, i predaš pobožnosti svoje Svevišnjemu« (NiS 59:9–10).
Ovo je zapovijed s obećanjem. Sudjelujući tjedno i primjereno u uredbi sakramenta osposobljavamo se za obećanje da »bi Duh njegov mogao uvijek biti s [na]ma« (NiS 20:77). Taj Duh temelj je našeg svjedočanstva. Svjedoči o Ocu i Sinu, donosi sve u naše sjećanje i vodi nas ka istini. On je kompas koji nas usmjerava na našoj stazi. Taj dar Duha Svetoga, prema naučavanju predsjednika Wilforda Woodruffa, »najveći je dar koji može biti udijeljen čovjeku« (Deseret Weekly, 6. travnja 1889., 451.).
I.
Uredba sakramenta čini sakramentalni sastanak najsvetijim i najvažnijim sastankom u Crkvi. To je jedini sastanak na šabat kojem cijela obitelj može prisustvovati zajedno. Njegov sadržaj pored sakramenta treba uvijek planirati i predstaviti usmjeravajući našu pažnju na Pomirenje i naučavanja Gospodina Isusa Krista.
Moja prva sjećanja na sakramentalni sastanak smještena su u gradiću u Uti gdje sam bio zaređen za đakona i sudjelovao u podjeljivanju sakramenta. U usporedbi s tim sjećanjima, sakramentalni sastanci koje sada pohađam u mnogim različitim odjelima uvelike su poboljšani. Sakrament se obično poslužuje i podjeljuje te ga primaju članovi u ozračju tihe pobožnosti. Vođenje sastanka, uključujući neophodne obavijesti, kratko je i dostojanstveno, a govori su duhovni po sadržaju i izvedbi. Glazba je primjerena, kao i molitve. To je mjerilo i ono predstavlja veliki napredak od iskustava moje mladosti.
Postoje povremene iznimke. Osjećam da neki iz nadolazećeg naraštaja, pa čak i neki odrasli, još nisu shvatili značaj ovog sastanka i važnost osobne pobožnosti i bogoštovlja na njemu. Stvari koje se osjećam potaknut podučavati ovdje upućene su onima koji još ne razumiju i ne prakticiraju ova važna načela i još ne uživaju u obećanim duhovnim blagoslovima stalnoga usmjeravajućeg prisustva njegovog Duha.
II.
Počinjem s time kako se članovi Crkve trebaju pripremiti za sudjelovanje u uredbi sakramenta. Na globalnoj obuci vodstva prije pet godina, starješina Russell M. Nelson iz Zbora dvanaestorice apostola podučio je svećeničke vođe u Crkvi kako planirati i voditi sakramentalne sastanke. »Obilježavamo njegovo Pomirenje na vrlo osoban način«, rekao je starješina Nelson. »Donosimo srce skršeno i duh raskajan na naš sakramentalni sastanak. To je vrhunac našeg svetkovanja dana subotnjeg« (»Worshiping at Sacrament Meeting«, Lijahona, kolovoz 2004., 12.; Ensign, kolovoz 2004., 26.).
Sjednemo dosta prije nego što započne sastanak. »Tijekom toga tihog intervala, uvodna je glazba prigušena. To nije vrijeme za razgovor ili prijenos poruka, već vrijeme meditacije uz molitvu dok se vođe i članovi duhovno pripremaju za sakrament« (Lijahona, kolovoz 2004., 13.; Ensign, kolovoz 2004., 27.).
Kada se Spasitelj ukazao Nefijcima nakon svojeg Uskrsnuća, podučio ih je da trebaju dokinuti praksu žrtvovanja prolijevanjem krvi. Umjesto toga, »prinosit ćete mi kao žrtvu srce skršeno i duh raskajan« (3 Nefi 9:20–20). Ta zapovijed, koju ponavlja suvremena objava usmjerava nas da blagujemo sakrament svakoga tjedna, govoreći nam kako se trebamo pripremiti. Starješina je Nelson naučavao: »Svaki član Crkve snosi odgovornost za duhovno obogaćenje koje može proizaći iz sakramentalnog sastanka« (Liahona, Aug. 2004, 14; Ensign, Aug. 2004, 28).
U svojim zapisima o nauku spasenja, predsjednik Joseph Fielding Smith naučava da blagujemo sakrament kao naš dio obilježavanja Spasiteljeve smrti i patnje za otkupljenje svijeta. Ta je uredba predstavljena kako bismo mogli obnoviti naše saveze da ćemo mu služiti, slušati ga i uvijek ga se spominjati. Predsjednik Smith dodaje: »Ne možemo zadržati Duha Gospodnjeg ako se dosljedno ne pokoravamo ovoj zapovijedi« (Doctrines of Salvation, sabrao Bruce R. McConkie, 3 sv. [1954. – 1956.], 2:341).
III.
Kako se oblačimo važan je pokazatelj našeg stava i pripreme za bilo koju aktivnost u kojoj ćemo sudjelovati. Ako ćemo ići plivati, planinariti ili se igrati na plaži, naša odjeća, uključujući i naša obuća, ukazivat će na to. Isto bi trebalo vrijediti za to kako se odijevamo kada se pripremamo sudjelovati u uredbi sakramenta. To je poput odlaska u hram. Naš način odijevanja ukazuje na stupanj našeg razumijevanja i poštivanja uredbe u kojoj ćemo sudjelovati.
Tijekom sakramentalnog sastanka – i naročito tijekom posluživanja sakramenta – trebamo se usredotočiti na štovanje i suzdržati se od svih drugih aktivnosti, naročito od ponašanja koja mogu omesti bogoštovlje drugih. Čak i osoba koja utone u tihi drijemež ne ometa druge. Sakramentalni sastanak nije vrijeme za čitanje knjiga ili časopisa. Mladi ljudi, to nije vrijeme za šaputanje preko mobilnih telefona ili za slanje tekstualnih poruka osobama na drugim lokacijama. Kada blagujemo sakrament, sklapamo sveti savez da ćemo se uvijek sjećati Spasitelja. Koliko je tužno promatrati osobe koje očito krše taj savez na samom sastanku na kojem ga sklapaju.
Glazba je važan dio našeg bogoštovlja na sakramentalnom sastanku. Sveta pisma podučavaju da je pjesma pravednika molitva Gospodinu (vidi NiS 25:12). Prvo je predsjedništvo izjavilo da su »neke od najvećih propovjedi izrečene pjevanjem pjesama« (Pjesmarica, ix). Kako je divno kada se svaka prisutna osoba pridruži u bogoštovlju pjevanja – naročito u pjesmi koja nam pomaže pripremiti se za blagovanje sakramenta. Sva glazba za sakramentalni sastanak zahtijeva pažljivo planiranje, uvijek se sjećajući da je ova glazba za štovanje, a ne za izvođenje.
Predsjednik je Joseph Fielding Smith podučavao: »Ovo je prigoda kada treba predstaviti evanđelje, kada trebamo biti pozvani na izraz vjere i razmišljanje o poslanju našeg Otkupitelja, te provoditi vrijeme u razmatranju spasonosnih načela evanđelja, a ne za druge svrhe. Zabavi, smijehu i lakomislenosti nije mjesto na sakramentalnim sastancima svetaca posljednjih dana. Trebamo se sabrati u duhu molitve, krotkosti, s predanošću u našim srcima« (Doctrines of Salvation, 2:342).
Kada to činimo – kada se pridružimo svečanosti koja bi uvijek trebala pratiti uredbu sakramenta i štovanje na ovom sastanku – osposobljeni smo za društvo Duha i objavu od njega. To je način na koji primamo usmjerenje za naše živote i mir na putu.
IV.
Uskrsli Gospodin naglasio je važnost sakramenta kada je posjetio američki kontinent i uspostavio ovu uredbu među vjernim Nefijcima. Blagoslovio je simbole sakramenta i udijelio ih svojim učenicima i mnoštvu (vidi 3 Nefi 18:1–10), zapovjedajući:
»I to ćete uvijek činiti onima koji se pokaju i krste u ime moje; i činit ćete to na spomen krvi moje koju prolih za vas, kako biste mogli posvjedočiti Ocu da se uvijek spominjete mene. I budete li se uvijek spominjali mene, imat ćete Duha mojega da bude s vama…
I budete li uvijek činili ovo blagoslovljeni ste vi, jer ste izgrađeni na stijeni mojoj.
No, tko god među vama bude činio više ili manje od ovoga nije izgrađen na stijeni mojoj, već je izgrađen na pjeskovitu temelju; i kad se kiša spusti, i bujice dođu, i vjetrovi duhnu i udare na njih, oni će pasti« (3 Nefi 18:11–13).
Sakrament je uredba koja je zamijenila krvne žrtve i paljenice Mojsijeva zakona, a uz nju je došlo i Spasiteljevo obećanje: I tko god dođe k meni srca skršena i duha raskajana, njega ću krstiti ognjem i Duhom Svetim« (3 Nefi 9:20).
V.
Sada se posebno obraćam obnašateljima svećeništva koji poslužuju sakrament. Ova se uredba treba uvijek obavljati s pobožnošću i dostojanstvom. Svećenici koji izgovaraju molitve u ime okupljenih trebaju izgovarati riječi polako i izražajno, izričući uvjete saveza i obećanih blagoslova. To je vrlo sveti čin.
Učitelji koji pripremaju i đakoni koji podjeljuju simbole sakramenta također obavljaju vrlo sveti čin. Sviđa mi se priča predsjednika Thomasa S. Monsona kako ga je, kao 12-godišnjeg đakona, biskup zamolio da odnese sakrament nepokretnom bratu koji je žudio za ovim blagoslovom. »Njegova me je zahvalnost prevladala«, rekao je predsjednik Monson. »Duh me je Gospodnji obuzeo. Stajao sam na svetom tlu« (Inspiring Experiences That Build Faith [1994.], 188.). Svi koji poslužuju ovu svetu uredbu stoje na svetom tlu.
Mladići koji poslužuju uredbu sakramenta trebaju biti dostojni. Gospodin je rekao: »Budite čisti vi koji nosite posude Gospodnje« (NiS 38:42). Svetopisamsko upozorenje o nedostojnom blagovanju sakramenta (vidi 1 Korinćanima 11:29; 3 Nefi 18:29) zasigurno se odnosi i na one koji poslužuju tu uredbu. Kod provođenja discipline članovima Crkve koji su počinili ozbiljan grijeh, biskup može privremeno ograničiti povlasticu blagovanja sakramenta. Ta ista ovlast zasigurno može ograničiti povlasticu posluživanja te svete uredbe.
Ono što sam ranije rekao o važnosti primjerenog odijevanja za one koji primaju uredbu sakramenta očito se s posebnom snagom odnosi na mladiće Aronova svećeništva koji poslužuju u bilo kojem dijelu te svete uredbe. Svi trebaju biti primjereno i skromno odjeveni. U njihovu osobnom izgledu ili postupcima ne bi smjelo biti ničega što bi privuklo posebnu pozornost na njih ili odvratilo bilo koga među prisutnima od pune usmjerenosti na štovanje i sklapanje saveza koji su svrha ovoga svetog služenja.
Starješina Jeffrey R. Holland iznio je vrijedno naučavanje na ovu temu na općem saboru prije 13 godina. Budući da većina naših đakona još nije bilo ni rođeno kada su te riječi zadnji puta izgovorene ovdje, ponavljam ih radi njih te njihovih roditelja i učitelja: »Mogu li predložiti da, gdje god je to moguće, đakoni, učitelji i svećenici koji rukuju sakramentom nose bijelu košulju. Za svete uredbe u Crkvi često koristimo obrednu odjeću, a bijela košulja može se promatrati kao nježan podsjetnik na bijelu odjeću koju ste nosili u krstionici i iščekivanje bijele košulje koju ćete uskoro nositi u hramu i na svojoj misiji« (»This Do in Remembrance of Me«, Ensign, studeni 1995., 68.).
Naposljetku, sakrament se poslužuje samo kada to odobri osoba koja drži ključeve ove svećeničke uredbe. Zbog toga se sakrament obično ne poslužuje u domu ili na obiteljskim okupljanjima, čak i kada je dostupno dovoljno obnašatelja svećeništva. Oni koji poslužuju za sakramentalnim stolom, pripremaju sakrament, ili ga podjeljuju okupljenima trebaju primiti zaduženje od onoga koji drži ili koristi ključeve za ovu uredbu. Govorim o biskupstvu ili predsjedništvima zbora učitelja ili đakona. »Dom je moj dom reda«, izjavio je Gospodin (NiS 132:8).
Kako možemo imati Duha Gospodnjega da usmjerava naše odluke kako bismo ostali »neokaljani[] od svijeta« (NiS 59:9) i na sigurnom putu kroz smrtnost? Trebamo se osposobiti za pročišćujuću moć Pomirenja Isusa Krista. To činimo obdržavanjem njegove zapovijedi da mu pristupimo skršena srca i raskajana duha te na tom divnom tjednom sastanku blagujemo simbole sakramenta i sklopimo saveze koji nas osposobljuju za dragocjeno obećanje da ćemo uvijek imati njegova Duha uza se (vidi NiS 20:77). Da to možemo uvijek činiti moja je skromna molitva, koju nudim u ime onoga čije Pomirenje sve to čini mogućim, Isusa Krista. Amen.